U davno su doba seljaci plaćali gornicu, koja se obračunavala prema površini vinograda, bez obzira na urod. Morali su davati vino vlastelinima čak i ako im je lozu potukla tuča. Kad su u 16. stoljeću i sami počeli prodavati vina, vlastelinska gospoda uvela su im pravilo prvokupa po cijeni koju sami odrede pa preprodavali. Krajem 1567. uhitili su sve seljake koju su taj danak u vinu pokušali izbjeći. Sirotinja je počela gladovati, umirale su cijele obitelji, pa je izbila buna, koja je ugušena u krvi. Tek je 1870. carica Marija Terezija proglasila Hrvatski urbar, kojim je odredila maksimalna davanja za težake i zaštitila ih od samovolje gospodara.
Tih se godina Ljudevit Gaj, vođa Hrvatskog narodnog preporoda, ilirac, jezikoslovac, književnik i političar, već bio vratio iz Zagreba u rodnu Krapinu, a belina starohrvatska bila je među najrasprostranjenijim zagorskim sortama. U obnovi vinograda nakon filoksere spominju se samo beline bez isticanja o kojoj je točno riječ, a danas znamo kako su među njima bile i štajerska, smudna, mala, svetokriška, hižakovečka, šemnička, pa i srodne sorte drukčijih naziva, poput črnine kesne i kozjaka bijelog.
Spašena od zaborava
Zagorska vinska ekipa počela je 2005. revitalizirati autohtone sorte uz pomoć lokalnih institucija, Agronomskog fakulteta i tvrtke Trgocentar. Godinu potom pronašli su tri trsa beline starohrvatske u dvorištu Gajeve kuće. Razmnožili su ih i posadili u maloj ‘banci’ zagorskih sorata u vinogradu obitelji Grozaj u Donjoj Pačetini i tako našu lozu najvažnije svjetske sorte spasili od zaborava.
Ugodna je, svježa, ali tanka, bio je prvi dojam nakon kušanja beline starohrvatske, koju u Zagorju zovu i belina bijela velika te krapinska. U Zelenoj knjizi autohtone sorte vinove loze autori navode kako se koristila za proizvodnju laganih, masovnih vina za svakodnevnu potrošnju, ali dodaju i kako je njezina važnost puno veća od kvalitativnoga potencijala.
Bez beline ne bi bilo ni tokajaca
Ona je roditelj najmanje 81 sorte koje se uzgajaju širom svijeta, piše slavna britanska vinska kritičarka Jancis Robinson u epohalnoj knjizi Wine Grapes, u kojoj je sa suradnicima Julijom Harding i Joséom Vouillamozom opisala 1368 sorata vinove loze. Prirodnim križanjem s pinotom, u davna vremena kad je još postojao samo crni, dala je chardonnay, gamay bijeli i crni, melon de Bourgogne, sacy, aligoté i popriličan broj manje poznatih sorata. Iz veza s drugim ljubavnicima na svijet su stigli rizling, frankovka te furmint. To je sorta koju mi zovemo moslavac, Međimurci i pušipel, a Slovenci šipon i glavna je za proizvodnju slavnog mađarskog tokajca, kojem tepaju kako je vino kraljeva i kralj vina.
Belina starohrvatska je među prvim sortama koje je čovjek uzgajao, uz pinot i traminac (savagnin). Tijekom srednjeg vijeka rasla je širom Europe, a njemački liječnik i botaničar Hieronymus Bock spominje je 1531. u svojoj Knjizi o bilju (Kräuterbuch). Podrijetlo joj nije razjašnjeno. Jancis Robinson piše kako najvjerojatnije potječe s područja današnje sjeveroistočne Francuske i jugozapadne Njemačke, no navodi i moguće istočnoeuropske korijene. Jedna od hipoteza govori kako je rimski car Marko Aurelije Probus u drugoj polovici 3. stoljeća Galima darovao lozu iz svoje domovine Panonije te da je bila riječ baš o sorti gouais, odnosno belini starohrvatskoj.
Pjenušac bolji nego mirno vino
Klasičnom metodom druge fermentacije u boci napravljen je i pjenušac od beline, kao dio projekta Zaštita i revitalizacija autohtonih sorata vinove loze Hrvatskog zagorja, i bolji je nego mirno vino od te sorte. Kušanje ostalih starih zagorskih sorata pokazalo je i veliki potencijal svetokriške beline. Vino je punog okusa s finim kiselinama i prekrasnom mineralnošću. Svidjelo se i ružičasto vino od volovine.
