Još je zanimljivije što se takav uspjeh nije dogodio nekom vinaru koji je karijeru izgradio pomno prateći tržišne trendove i prilagođavajući se ukusima međunarodnih kritičara. Dogodio se čovjeku koji je posljednjih petnaestak godina radio gotovo sve suprotno. Dok su mnogi objašnjavali kako budućnost pripada lakšim vinima, ranijim berbama i stilovima koji će se svidjeti što širem krugu potrošača, Tonči Marijan uporno je dokazivao da plavac mali svoju veličinu pokazuje upravo onda kada mu se dopusti da bude ono što jest – mediteranska sorta puna sunca, karaktera i energije, sposobna dati vina koja ne traže odobravanje nego poštovanje.
Da je meni ovako nešto napraviti...
U tome ima nečega gotovo paradoksalnog. Čovjek koji je najveće međunarodno priznanje za plavac mali osvojio upravo je onaj koji je najmanje bio spreman prilagođavati plavac međunarodnim očekivanjima. Tko je ikada sjedio s Tončijem za stolom, slušao ga kako govori o vinu ili proveo nekoliko sati u njegovoj kušaonici u Pitvama, zna da je riječ o čovjeku kojemu je lakše promijeniti vremensku prognozu nego mišljenje. U njegovom svijetu postoje dobra vina i ona zbog kojih čovjek poželi uzdahnuti: Ajme meni, da je meni ovako nešto napraviti...Sve između toga uglavnom ga ne zanima.
Hvar ga je oduvijek fascinirao
Možda upravo zato njegova vinska priča nikada nije bila samo poslovni pothvat. Nakon godina provedenih na visokim pozicijama u Dalmacijavinu i Badelu 1862, gdje je stekao iskustvo kakvo malo koji hrvatski vinar može imati, odlučio je napustiti sigurnost velikog sustava i vratiti se na otok. Za nekoga tko je karijeru gradio u najvećim vinskim kompanijama u zemlji to je bila odluka koja se teško može objasniti ekonomskom logikom. Lakše ju je razumjeti kao posljedicu opsesije. Hvar ga je oduvijek fascinirao ne samo kao rodni otok nego kao golemi, nedovoljno iskorišteni vinogradarski potencijal, mjesto koje je stoljećima živjelo od vina i koje je, unatoč svemu što mu je priroda dala, nekako pristalo na to da bude manje važno nego što bi moglo biti.
Iz te opsesije nastala je vinarija u nekadašnjoj destileriji lavande u Pitvama, prostoru koji je, kao i mnogo toga na otoku, nosio uspomenu na neka druga vremena. Dok je lavanda polako nestajala iz hvarskog krajolika, Tonči je upravo tamo odlučio graditi novu vinsku priču, uvjeren da budućnost Hvara ne leži samo u turizmu, apartmanima i sezonskoj zaradi nego i u vinima koja će biti dovoljno dobra da o njima govori svijet. Takvo uvjerenje prije petnaestak godina nije zvučalo osobito realistično.
Kako dostići velike svjetske crnjake?
Hrvatsko vinarstvo tada je još uvijek tražilo vlastiti identitet, a međunarodno tržište bilo je opterećeno sortama čija su imena bila prepoznatljiva na svim kontinentima. U takvom okruženju uporno tvrditi da se od plavca malog mogu stvarati vina koja će ravnopravno stajati uz bok velikim svjetskim crnjacima djelovalo je pomalo kao da navijač Hajduka usred veljače već rezervira hotel za proslavu naslova prvaka. Nije bilo nemoguće, ali nije bilo ni osobito popularno među realistima. Problem je bio u tome što Tonči Marijan nikada nije pokazivao osobitu sklonost realizmu.
Vjera u plavac poput vjere u Hajduk
Tko poznaje Tončija, zna da njegova vjera u plavac mali nije jedina stvar koju je godinama odbijao prilagoditi stvarnosti. Jednako je postojana i njegova vjera u Hajduk. Dok su prolazile uprave, treneri, predsjednici, investitori, sportski direktori i čitave generacije navijačkih razočaranja, Tonči je ostajao među onima koji su svake godine uspijevali pronaći novi razlog za optimizam. U tome zapravo postoji određena logika. Čovjek koji je petnaest godina uvjeravao vinski svijet da plavac mali može stajati uz bok najvećim svjetskim vinima teško može odustati od ideje da će Hajduk jednoga dana opet biti ono što je nekada bio. Takve ljude nije moguće uvjeriti da su porazi konačni, jer oni svijet promatraju kroz mogućnosti, a ne kroz tablice.
Njegova već legendarna izjava da se „grozi plavca malog sa 13 posto alkohola jer je to drugoligaško vino“ tijekom godina izazivala je podjednako smijeh, čuđenje i odobravanje. Iza nje se, međutim, nije skrivala želja za provokacijom nego duboko uvjerenje da je najveći grijeh prema jednoj sorti pokušati joj oduzeti ono što je čini posebnom. Kada govori o velikim plavcima, Tonči ne govori samo o alkoholu, taninima ili koncentraciji. Govori o identitetu. O tome da vino mora imati pravo zvučati vlastitim glasom, čak i kada taj glas nije u skladu s trenutačnom modom.
Prošle godine je posadio nove čokote
Upravo je zato tijekom godina djelovao kao čovjek koji vodi neku svoju privatnu bitku. Dok su drugi raspravljali o trendovima, on je govorio o položajima. Dok su drugi proučavali tržišne analize, on je sadio nove loze. Prošle je godine na Hvaru zasadio dvije tisuće novih čokota, više nego svi ostali vinari na otoku zajedno. Taj podatak možda najbolje objašnjava razliku između Tončija Marijana i većine njegovih kolega. On ne razmišlja u okvirima sljedeće berbe niti sljedeće turističke sezone. Razmišlja kao čovjek koji pokušava ostaviti trag.
Ne radi vina, nego suvenire
Zbog toga su njegova vina uvijek bila više od proizvoda. Nije slučajno da često govori kako zapravo ne proizvodi vina nego suvenire. Ne misli pritom na suvenire kakvi se prodaju uz magnete i razglednice, nego na boce u kojima pokušava sačuvati dio mjesta, godine, položaja i vlastitog karaktera. Tko kuša njegova vina brzo shvati da ih nije moguće odvojiti od čovjeka koji ih proizvodi. U njima ima iste tvrdoglavosti, istog mediteranskog temperamenta i istog odbijanja kompromisa koje ćete pronaći u svakom razgovoru s njihovim autorom. Možda je zato i simbolika ovogodišnje pobjede toliko lijepa.
Vino koje je osvojilo titulu Best in Show nosi naziv Plaža. Teško je zamisliti riječ koja zvuči manje pretenciozno. Dok bi mnogi vinari za etiketu s kojom žele osvojiti svijet posegnuli za latinskim nazivima, mitskim bićima, starim plemićkim titulama ili filozofskim konstrukcijama koje zvuče kao naslov izgubljenog srednjovjekovnog rukopisa, Tonči Marijan odabrao je riječ koju svaki Dalmatinac povezuje s ručnikom preko ramena, japankama, borovom hladovinom, partijom briškule i ugodnim gubljenjem vremena. U zemlji u kojoj je plaža mnogo češće sinonim za fjaku nego za svjetske uspjehe, postoji nešto gotovo književno u činjenici da je upravo Plaža završila na vrhu vinskog svijeta.
Decanterovo zlato osvojio je 2019.
U tome ima nečega duboko hvarskog i duboko tončijevskog. Kao da je još jednom želio pokazati kako nije potrebno glumiti nešto drugo da bi vas ozbiljno shvatili. Dovoljno je biti ono što jeste, pod uvjetom da to radite dovoljno dobro. Kada je 2019. godine osvojio prvo Decanterovo zlato za plavac mali s Vron Bodom, mnogi su taj uspjeh doživjeli kao izniman trenutak. Velike vinske priče ponekad doista proizvedu jednu čudesnu berbu koja se više nikada ne ponovi. Šest godina kasnije takvo objašnjenje više ne zvuči uvjerljivo. Titula Best in Show za Plavac Plaža 2021. nije slučajnost, kao što slučajnost nije ni činjenica da se iza oba uspjeha nalazi isti čovjek.
Ostat će isti
Nakon prvog velikog trijumfa još se moglo govoriti o iznimci. Nakon drugoga više nema mnogo prostora za takvu vrstu utjehe. Ono što danas gledamo zapravo je potvrda jedne dugogodišnje vizije, možda i konačan odgovor svima koji su vjerovali da plavac mali može biti zanimljiva lokalna sorta, ali ne i vino sposobno za najveće međunarodne dosege. Tonči Marijan vjerojatno će i dalje ostati isti. I dalje će govoriti ono što misli, saditi loze kada drugi odustaju, raspravljati o plavcu malom kao da brani obiteljsku čast i vjerovati u stvari koje se drugima ponekad čine pretjeranima. Neki će reći da je riječ o tvrdoglavosti, drugi o viziji, a treći o tipičnom dalmatinskom dišpetu. Vjerojatno je od svega po malo.
Uostalom, riječ je o čovjeku koji je jednom odbio priliku da ostane igrati nogomet u Njemačkoj, koji je napustio vrh hrvatske vinske industrije kako bi se vratio u Pitve, koji je godinama tvrdio da plavac mali može igrati u najvišoj svjetskoj ligi i koji još uvijek vjeruje da će Hajduk biti prvak. Nakon dva velika Decanterova trijumfa možda bi bilo mudro priznati da kod takvih ljudi granica između tvrdoglavosti i vizije često postaje vidljiva tek nakon mnogo godina.
Nije nagrada stigla zato što radi kao drugi
A upravo je to najveća vrijednost ove priče. Nije Tonči Marijan osvojio Best in Show zato što je radio ono što rade svi drugi. Osvojio ga je zato što je dovoljno dugo radio upravo suprotno. Dok su mnogi pokušavali objasniti što plavac mali ne može biti, on je uporno pokazivao što može postati. Sada, kada je jedan hvarski plavac završio među najboljim vinima svijeta, više nije riječ o mišljenju, uvjerenju ili lokalnom ponosu. Riječ je o činjenici. Godinama je Tonči Marijan tvrdio da plavac mali može igrati u svjetskoj vinskoj ligi. Sada je, po drugi put, donio pehar kao dokaz.
Ovogodišnje Decanterovo ocjenjivanje bilo je vrlo uspješno za hrvatska vina. Tko je osvajao platine i zlata, pročitajte ovdje.