U ozbiljnim restoranima London, Pariza, New Yorka ili Kopenhagena, grčko vino više nije egzotična fusnota na vinskoj karti. Assyrtiko, xinomavro, agiorgitiko ili moschofilero postali su dio međunarodnog vinskog vokabulara, a Santorini jedno od imena koja sommelieru ne treba posebno objašnjavati. Grčka vina posljednjih su godina snažno povećala međunarodnu vidljivost, a njihova izvozna vrijednost i prosječna cijena rasle su usporedno s potražnjom.
Boraveći ovog ljeta u Grčkoj i obilazeći vinarije od Naousse i Amyndeona do Santorinija, uvjerila sam se da za njihove boce moram malo dublje posegnuti u džep. Jesam li lakovjerna? Mislim da nisam. Nisam se samo uvjerila koliko su njihova vina dobra, već i koliko je sustavno Grčka naučila svijetu objasniti što zapravo ima. Jer Grci nisu odbacili ono što ih čini drukčijima. Upravo suprotno. Nisu assyrtiko zamijenili chardonnayem niti xinomavro cabernet sauvignonom kako bi bili lakše razumljivi.
Autohtone sorte i jedinstveni terroir
Zadržali su sorte, terroire i imena koja prije dvadesetak godina prosječnom međunarodnom potrošaču nisu značila gotovo ništa. Promijenili su način na koji ih predstavljaju. Promatrajući sve to iz perspektive osobe koja dolazi iz Dalmacije, teško je ne prepoznati brojne paralele – od snažnog mediteranskog identiteta i autohtonih sorti do zahtjevnih vinograda i terroira koji se teško mogu preslikati bilo gdje drugdje.
Svima razumljiv postaje grčki identitet
Grčko pismo samo po sebi predstavlja komunikacijsku prepreku na tržištima koja koriste latinicu. Danas su na vinskim etiketama, internetskim stranicama i promotivnim materijalima grčki nazivi redovito dostupni u latiničnoj transliteraciji. Čak i način na koji se predstavljaju vinarije pokazuje prilagodbu: neki vinari svoja imanja, na grčkom Ktima (Κτήμα), međunarodnoj publici prevode kao Estate, dok drugi naziv zadržavaju, ali ga pišu latinicom. To možda izgleda kao detalj, ali u vinu detalji često odlučuju hoće li potrošač nešto zapamtiti ili preskočiti.
Grčka je još 2009. krenula u koordiniraniju nacionalnu strategiju pozicioniranja vina, a kasnija izvozna politika jasno je definirala cilj: graditi vrijednost grčkog vina upravo na autohtonim sortama, terroiru i autentičnosti. Zanimljivo je da je istraživanje objavljeno ove godine u izdanju Emerald Publishinga, provedeno na 132 grčke vinarije, pokazalo pozitivnu povezanost između usklađenosti s tom nacionalnom strategijom i izvoznog uspjeha. Drugim riječima, nisu postali manje grčki da bi postali međunarodno prepoznatljivi. Samo su postali čitljiviji.
Grčka vina grade identitet
Pritom se međunarodnom tržištu nisu pokušali svidjeti kopiranjem onoga što svijet već poznaje. Novi vinski identitet nisu gradili na chardonnayu, merlotu ili sauvignon blancu, nego na autohtonim sortama. Tako su sačuvali ono najvrjednije – prepoznatljivost i razlog zbog kojeg će netko između stotina etiketa posegnuti upravo za grčkim vinom. Uostalom, vrlo je teško pobijediti, primjerice, Burgundiju chardonnayem, Bordeaux merlotom ili dolinu Loire sauvignon blancem. Veliko vino od tih sorti moguće je napraviti i drugdje, ali je sa njima mnogo teže izgraditi jedinstven identitet zemlje.
Priču treba znati ispričati
Tu mi je teško ne povući paralelu s Dalmacijom. I mi imamo sorte koje drugdje praktički ne postoje, stoljetne vinograde, ekstremne položaje, kamen, sunce, vjetar, more i snažne lokalne priče. Imamo plavac mali, tribidrag, grk, pošip, bodanušu, kujundžušu, plavinu, lasinu i niz drugih sorti koje bi upravo u vremenu kada svjetska vinska scena traži autentičnost trebale biti naša prednost. Ali imati priču i znati je međunarodno ispričati dvije su različite stvari.
Nigdje ta grčka sposobnost pretvaranja lokalne posebnosti u međunarodnu vrijednost nije toliko vidljiva kao na Santoriniju. Kada prvi put zakoračite u njegove vinograde, gotovo sve je jedinstveno. Nema pravilnih redova trsova na žicama. Loza je niska, priljubljena uz tlo, a rozgve se godinama ručno isprepliću u tradicionalnu košaru koja se zove kouloura (κουλούρα), unutar koje grožđe pronalazi zaklon od snažnog vjetra i sunca.
Ekstremno niski prinosi
Tek kada stojite usred takvog vinograda, pod vrelim srpanjskim suncem i vjetrom meltemijem (μελτέμι), koji podiže sitne čestice tla, postaje jasno da je romantična priča o herojskom vinogradarstvu zapravo zabluda, a vinogradarstvo prije svega vrlo težak fizički posao. Santorini ima izrazito siromašna i propusna tla sastavljena od vulkanskog materijala, pijeska i kamenja, zbog čega imaju iznimno visoku drenažnu sposobnost. U kombinaciji s ekstremno malom količinom oborina, rezultat su iznimno niski prinosi.
Pet puta manje oborina nego kod nas
Tijekom suhog ljeta ponekad je gotovo jedini izvor vlage anedosi (ανέδωση), morska magla koja se noću podiže s mora, iz prostora vulkanske kaldere, te se u ranim jutarnjim satima kondenzira na lozi i tlu. Koliko je vode bilo malo tijekom prošle godine, najbolje pokazuje primjer vinarije Sigalas: tijekom cijele vegetacijske godine ondje je zabilježeno svega 165 milimetara oborina, tek polovica dvadesetogodišnjeg prosjeka. Za usporedbu, to je gotovo pet puta manje od prosječne godišnje količine oborina na splitskom području i više od četiri puta manje nego na Hvaru.
Kouloura se pritom oblikuje ručno, vinogradi tradicionalno zahtijevaju golem udio fizičkog rada, a kvalificirane radne snage na otoku sve je manje i sve je skuplja. Stari trsovi traže dodatnu brigu, dok je posljednjih godina kombinacija suše, klimatskih ekstrema i nedostatka radnika situaciju učinila još dramatičnijom.
Kilogram grožđa i do 13 eura
Zbog ekstremne vrućine i suše proizvodnja grožđa na Santoriniju pala je s oko 2.500 tona 2022. na samo 500 tona 2025. godine. Reuters je ovog ljeta zabilježio cijenu od desetak eura po kilogramu, dok grožđe s najboljih položaja, čemu sam i sama svjedočila, doseže cijenu i do 13 eura. Riječ je o razinama kakve povezujemo s nekima od najskupljih vinskih regija svijeta.
Superpremium vina skuplja od 100
I tu se automatski mijenja perspektiva o cijeni boce. Santorinski assyrtiko jest skup: već osnovne etikete najčešće se kreću oko 40 eura, ozbiljnije selekcije i vina s pojedinačnih položaja od 60 eura, dok superpremium i ograničene etikete redovito prelaze 100 eura po boci. Ali kada vidite vinograd, prinose i količinu ručnog rada, kada shvatite koliko košta sama sirovina prije nego što je grožđe uopće stiglo u vinariju, cijena odjednom više ne izgleda kao marketinška ambicija, nego kao posljedica mjesta na kojem je vino nastalo.
To je još jedna razlika koju sam tijekom putovanja teško mogla previdjeti. Grčka se više ne pokušava međunarodnom tržištu prodati kao jeftini Mediteran, a Santorini je najbolji primjer. Sve razine vina bez problema postižu ozbiljne cijene, a proizvođači ih ne pokušavaju umjetno spustiti kako bi bili „konkurentni“ etabliranijim regijama. Rijetkost, ekstremni troškovi proizvodnje, stari vinogradi i međunarodna potražnja postali su dio njihove vrijednosti. Takva pozicija nije nastala preko noći. Grčki proizvođači desetljećima su ulagali u kvalitetu, edukaciju, distribuciju i prisutnost na izvoznim tržištima.
Posebnost su pretvorili u vrijednost
Danas ubiru rezultate tog rada. Upravo zato Santorini postaje posebno zanimljiv kada ga promatramo iz dalmatinske perspektive. Ne zato što bi Dalmacija trebala kopirati njegov model, nego zato što pokazuje koliko daleko može stići vinska regija kada vlastite posebnosti uspije pretvoriti u jasno prepoznatljivu vrijednost. Dalmacija već ima ono što se danas na međunarodnom tržištu najteže može stvoriti – autentičnost, autohtone sorte i terroire koje nije moguće preslikati drugdje. Pitanje je prije svega koliko smo ih uspjeli učiniti razumljivima, poželjnima i vrijednima na međunarodnom tržištu.
Grci nisu čekali da svijet nauči grčki
Grčka pokazuje da internacionalizacija ne znači odricanje od lokalnog identiteta. Ne morate pojednostavniti vino. Pojednostavniti treba samo put do njegova razumijevanja. Naziv sorte mora se moći pročitati, regija pronaći na karti, etiketa razumjeti, priča ispričati, a kvaliteta u boci opravdati ono što ste obećali. Assyrtiko je pritom možda najbolji dokaz. Prije desetak godina izvan uskih vinskih krugova jedva poznata sorta, danas je jedno od međunarodno najprepoznatljivijih grčkih vinskih imena. Grci nisu čekali da svijet sam nauči njihov jezik. Naučili su govoriti jezikom međunarodnog tržišta, a da pritom nisu prestali govoriti grčki.