Bio je i zvijezda radionice o tokajcima i njihovom potencijalu u gastronomiji koju su organizirali Hrvatski sommelier klub i zagrebački restoran Kaiser sommeliera Maria Meštrovića. Premda su najčešći i najslavniji tokajci slatki, na degustaciji su poslužena vina različitih stilova s jelima koja su ih dobro pratila, ali i onima koja baš i nisu. Namjerno, kako bi se naglasile poželjne i nepoželjne komponente kod sljubljivanja. Manje slatkim vinima pristajali su orašasti plodovi i suho voće, a slađima zreli kozji sir i pašteta od pileće jetre sa marmeladom od luka. Najslađi tokajac dobro je pratio zreli sir s plemenitom plijesni.
U tokajcima su tri sorte; furmint (moslavac), hárslevelű (lipovina) i sárgamuskotály (muškat), a dozvoljene su, ali se rjeđe koriste i u malim udjelima, kabar, zéta i kövérszőlő. Od tih se blendova najčešće rade slatka vina, premda su i suhe varijante sve češće kao i monosortna vina od furminta i lipovine. Tokaj-Hegyalja ili Tokajsko podbrđe spada u najvažnije vinorodne regije Svijeta i najstarija je vinska apelacija ustanovljena 1757. godine. U drugoj polovici 16. stoljeća počeo se proizvoditi Tokaj Aszu, prvo vino dobiveno od grožđa koje je zahvatila plemenita plijesan ili botritis.
Prvi pisani tragovi o proizvodnji vina na tom području datiraju iz 1067. Raspadom Austro-Ugarske monarhije vinorodna regija Tokaj je podijeljena pa je sad veći dio, oko 6.000 hektara, u Mađarskoj, a oko 1.000 hektara je u Slovačkoj. Na degustaciji se vrlo jasno pokazala razlika i u vinima jer je u slovačkom dijelu regije orijentacija vinograda uglavnom na sjever i sjevero-zapad pa s tih položaja dolaze herbalnija vina sa više svježine. U mađarskom je dijelu većinom južna orijentacija i vina su voćnijeg aromatskog profila. Posebno mi je drago da su veliko zanimanje izazvala suha vina, dok su se slatka očekivano pokazala u odličnom izdanju. Tokajce zovu kraljem vina i vinom kraljeva, a Dan tokajaca slavi se 10. prosinca
